Zašto ne mogu da zaspim – Džemo Krvavac

Pasala je ponoć.
Iza zavjese kroz otškrinut prozor sa rešetkama
Vidim kako se sablasno zelene grane
Jednoga bagrema na vjetru njišu
I listovi im bjelasaju pod svjetiljkom sa kandelabra.
Na trokatnici vis-a-vis prozori kao prazne očne duplje zjape.
Čujem kako ljudi iza njih dišu
U ovoj, u drugoj, u
Mnogim mnogokatnicama i straćarama
Što su se nanizale po obalama ulica.
Hoću da zaspim i ne mogu: ljudi dišu.
Čudna želja u meni sazrijeva.
Da sa svih njih sljuštim ove zidove
što ih štite od nevremena i pogleda.
Da im vidim naličja.
Ovog momenta ispod prozora mi prolaze njih troje i psuju
Za svoj račun.
Šumi vjetar u bagremu
I meni ne može da dođe san.

Kucuka nešto o limeni oluk
I slike mi se pred očima nižu.
Dno rijeke Tare,
Jedan slijepi bjelogardejac što pred bivšom Narodnom skupštinom
Sjedi i preko ruke drži pertle za obuvene ljude,
Nacionalni čas što su ga danas preko radija davali
Pa ono dijete što sam ga danas pred Kovnicom a.d.
Vidio. Imao je tanke koščice u nogama
I trčkaralo je za majkom boso i gladno.
Ja sam još onda nešto opsovao
I rekao prijatelju kako bih volio kupiti, makar
Na rate jedan dobar fotografski aparat
I fotografisati čitavu gomilu ovakve djece
Pa izraditi od toga jedan novi, nenapisani roman o njima.
Sna mi još nema
Kucuka još ono o oluk
Ja znam, ali ne vidim, da mi je pod prozorom
Skulptura jednog nagog djeteta
Što su ga Turci 1876. baš ovdje na Čukur česmi zaklali.
Ista stvar.


Džemo Krvavac rodio se 1913. g. u selu Velika Gračanica kod Gacka. Bio je nadaren književnik. Pisao je pesme, književne kritike i eseje o knjigama, filmovima i likovnim izložbama. Ubijen je 1942. u konclogoru u Staroj Gradiški.
Fotogafija: Stara Gradiška, jul 1942. g. Kozarački dečaci odvojeni od roditelja.(Foto: JUSP Jasenovac)