Strijeljanoj maloj Ani studentkinji – Radovan Zogović

Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,
i snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice.
I imali smo – čas u mojoj, čas u njenoj sobi –
uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.

I imali smo, nas dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,
iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo ponovili.
Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od žara;
nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.

I ko je znao, i ko je mogao misliti, mala Ana,
da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav ridaj,
a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,
uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.

I ko bi znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,
da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo i na čipke
pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,
krv, a ne odblijesak od lica i od knjige.

Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila Ana!

__________________________________________________________________________

Radovan Zogović (1907 – 1986)
Rođen u selu Mašnici u Gornjem Polimlju (Andrijevica, Crna Gora). Tokom studentskih dana u Skoplju upoznaje se s marksističkom literaturom, pridružuje se radničkom pokretu, delujući u Zagrebu i Beogradu, i postaje komunist.
Tokom 1930-ih je bio jedan od glavnih protagonista “sukoba na književnoj levici”.
Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe.
– Na fotografiji: dalmatinske partizanke.