Staro pismo – Vladimir Čerkez

Ne čekaj, Sejo, brata ni gosta…
Daljine zima ledom kosi…
Obale stare nemaju mosta
Ni poštara da pisma nosi.

S konjicom gaze vojske i sjene,
Zavoje bijele mećave nude…
A u tvom oknu snjegovi pjene
I zima baca
Snježne grude.

Ovdje – šatori zvijezda
Šume i polja kriju…
Gorak je borčev san.
Ovdje se bitke za život biju,
Za bratstvo svijeta
I ljepši dan.

Znamo – još su daleko nedosanjani dani.
U snijegu, za žicom, voćke neobrane.
Prema nama drumovi zavijani
I snjegovi okrvavljeni –
Zavoji preko rane.

A kod vas – sad se svjetla gase…
Dok ti sa fronta piše brat,
Ti tiha spavaš
I možda sanjaš
Da je završen rat…

Možda nas vidiš – žurimo kući…
Trčiš u susret stazi…
I budiš se i brižna gledaš
U snijeg ško oknom plazi…

Ne daj dobrom srcu da te iz sna budi.
Minuće i ove nesmirene noći.
Doći ćemo onda kući kao ljudi
Ili nikada nećemo doći.

______________________________________________________________________________
Vladimir Čerkez (Sarajevo, 26. studenog 1923. – 9. studenog 1990.), pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu. Školovao se u Mostaru i Sarajevu. Od 1941. do 1942. bio je logoraš u Jasenovcu i Staroj Gradiški, potom partizan, borac, instruktor u agit – propu u više partizanskih štabova i odreda. U Sarajevu uređivao je list Oslobođenje, časopise Zoru i Život.
Ilustracija preuzeta sa razglednice autora Andrije Maurovića iz 1946., “Iz borbi partizana”.