San boraca u zoru – Grigor Vitez

Gle, šuma šumi poput vala
Slobodno, mirno ona diše,
U rosnom krilu djecu njiše
Što su u zoru pozaspala.

Vrtove bijele duša snije,
Latice sklopile snene oči,
Svaki sad srče, do dna pije
Slatkoću koju umor toči.

Svu noć su crnu tamu gazili,
Svu noć su strmom stranom slazili,
Svu noć je samo crni mrak gledan,
Svu noć je išla kolona po jedan.

A kad se natrag kroz noć verala
I išla putem kamenim,
Ko crna zastava noć se razderala
Gromom i ognjem plamenim.

Voz je plamtio u dimu noći,
Spržena ležala čelična kost,
Brigada je mogla mirno proći:
Kičmu je slomio gvozdeni most.

I sad ko djeca sniju oni
Koji su noćas munje palili,
Ko djeca sniju, a gromom su teškim
Prozore noći razbili.

A šuma šumi poput vala,
Plućima lišća snažno diše,
U rosnom krilu djecu njiše
Što su u zoru pozaspala.

_________________________________________________________________

Grigorije Grigor Vitez – mesto rođenja Kosovac kraj Okučana, Slavonija, 15. februara 1911. – umro je u Zagrebu, 23. novembra 1966. Pisao je poeziju za decu i odrasle, priče i prozu za decu, slikovnice, igrokaze.
Sam je počeo pisati stihove u četvrtom razredu gimnazije, kada je napisao svoje prve dve pesme, a u trećem razredu učiteljske škole štampana mu je prva pesma “Vedar dan”. Od 1933. počinje pisati prozu. Iste godine, kao simpatizer KPJ poslao je jednu novelu za almanah mladih pisaca “Prodor” iz Zagreba. Žandarmerija je razotkrila štampariju u kojoj se almanah štampao i uništila slog. Pridružuje se partizanima, gde vodi učiteljske tečajeve. Takodje u to vreme zapisuje narodne pesme sa Papuka, no jednom prilikom je prelazeći preko nabujale reke Sunje izgubio kaput u kojem se nalazio blok sa njegovim pesmama.
Grigor Vitez o sebi: “U to vrijeme, a naročito u trećem razredu, pa dalje u četvrtom i petom, počinje se u nas polako izgrađivati pogled na svijet. Već sama sklonost prema takvim piscima kao što su Maksim Gorki, Henri Barbise, Romen Rolan, Džek London, a od naših naročito Miroslav Krleža, značila je da se opredjeljujemo za revolucionarno. U tome se naročito isticao Stevan Carević. On je štampao pjesme u Galogažinoj “Literaturi”, časopisu koji se smatrao izrazito komunističkim. Nije nam tada još bila pristupačna teoretska marksistička literatura.(…)
Nastojali smo da u literarnoj družini zauzmemo glavne pozicije. Tako sam već u trećem razredu izabran za predsjednika, dok je Carević bio član uprave i čitaoničar. Član uprave je bio i Slobodan Trifunović. Upravu smo vodili i sljedeće godine, kad sam opet bio predsjednik, a Carević opet član uprave i čitaoničar. Tako su ključevi od društvene prostorije bili u našim rukama. Tada se desilo da smo počeli sudjelovati u ilegalnom radu. Za literarnu družinu smo nabavili i šapirograf pod izlikom da treba umnožavati note za muzičku sekciju, pa smo krišom, jer smo samo Carević i ja imali ključeve, umnožavali letke i neke upute za konspirativni rad, što smo dobivali u zadatak od drugova iz Pakraca. Bili su to Savo Malešević i Milivoj Magdić (Magdić se ubrzo pokazao kao izdajnik). Trifunović, Carević i ja bili smo omladinska trojka. Veza je bio Trifunović. Morali smo raditi oprezno. Nakon rada na šapirografu prali smo Carević i ja prste i dlanove sapunom i trljali pijeskom da se ne bi vidjeli tragovi kemijske tinte. Ali sve je to bilo uzalud. Trifunović i Carević su preko ferija uhapšeni i odvedeni na policiju u Zagreb. U sobi šefa policije Bedekovića sjedio je Maglić, a pred njim sav onaj materijal koji smo mi onako samoprijegorno umnožavali. Bilo je očito da je Maglić bio špijun. On je imao zadatak da nas razočara u samom početku. Šef policije je pustio Carevića i Trifunovića kući i napisao pismo upravi škole da su bili zavedeni i da ih treba primiti natrag u školu. I oni su se pojavili u školi dogola ošišani.
Ipak su u školi počeli sve jače da pušu “crveni vjetrovi”. Direktor škole nastojao je da to spriječi, ali nije imao naročita uspjeha. Uspio je da iz škole istjera Grgura Karlovčana, a povod je bio jedan njegov ispad u školskoj zadaći. Pozivao je pojedine drugove sebi u kancelariju, savjetovao, prijetio, ali je uspio samo toliko da drugovi budu oprezniji. Kad se u školi čulo da smo Carević i ja, nekoliko mjeseci poslije diplomskog ispita, dospjeli u zatvor, on je putem oglasne knjige upozorio đake po svim razredima da smo ja i Carević osramotili školu i da se ne treba u nas ugledati. (…)
– Još jednom se sudbina okomila na moje stihove. Bilo je to u jeseni 1944. godine, kad je trebalo da s jednom grupom partizana pređem iz Slavonije na Baniju, u Topusko. Kiše su padale i mi smo s velikim teškoćama prešli poplavljeno Lonjsko polje, Savu, neke kanale i poplavljene šume. I kad smo se već nalazili gotovo pred ciljem, pred nas se ispriječila mala rijeka Sunja. Trebalo je još samo nju preći i bili bismo na slobodnom teritoriju. Most preko Sunje bio je spaljen, srušen. Samo smo u mraku nazirali pokoji stup kako strši iz vode na mjestu gdje je bio most. Kiše su lijevale i rijeka je bila nabujala. U blizini je bila željeznička pruga i Nijemci su svaki čas slali rafale svijetlećih metaka niz prugu. Odlučili smo da pregazimo rijeku. Najprije je to u blizini nekadašnjeg mosta pokušao Jakov Blažević. Skinuo je odijelo, samo je ostao u gaćicama i cipelama. Odijelo i ostale stvari zamotao je u vuneni pokrivač, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Bio je mrak, oko jedan sat po ponoći, i mi smo ga mogli pogledom pratiti samo do polovice vode. A onda je nestao i javio se s druge obale da je morao nekoliko metara plivati, jer je voda duboka. Znači, treba plivati, a neki među nama nisu znali, a i bili su toliko umorni od hodanja i nespavanja da nisu više bili sposobni ni za kakve podvige. Potražili smo mjesto gde ljeti, kad je voda mala, prelaze kola. Pokušao sam ja. Skinuo sam sve do cipela i gaćica, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Negdje oko polovice rijeke više nije bilo pijeska pod nogama, već je voda jurila velikom snagom i zanosila. Mahnuo sam rukama, a zavežljaj mi je spao s glave i razvezao se. Uspio sam zadržati u rukama naprtnjaču i vuneni pokrivač, a odijelo je odnijela Sunja. Morao sam se vratiti. U odijelu koje je odnijela Sunja imao sam blok, povezan u kožu, i u njemu su bili moji zapisi i stihovi. Otišli su Sunjom. Bilo je u bloku nekoliko pjesama koje sam napisao na Papuku.”
– Na fotografiji: Neretva, mart 1943., borci II proleterske brigade prelaze preko porušenog mosta