Prolog za nenapisanu poemu – Radovan Zogović

Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica
u marš – koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.
Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica
pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.

Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka
prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.
I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,
nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?

Tako je prolog napisan. I bude li istrzan i sakat,
i stih umoran, i rime suve i nijeme, –
neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:
da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.

Radovan Zogović crnogorski pesnik, rođen je 19. avgusta 1907. u Mašnici, a umro u Beogradu 4. januara 1986.g.
Radovan Zogović o sebi: “Rođen sam 19. avgusta 1907. godine u selu Mašnici, na Limu, na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici. I tako se moje djetinjstvo, ono koje pamtim, počelo s ratom. I kako se počelo s ratom, tako se i nastavilo čitavog života: ratovi na svojoj zemlji, ratovi u drugim zemljama, ali takođe preživljavani kao rješavanje sopstvene sudbine; ratovi oslobodilački, osvajački, zločinački, nepravedni ili pravedni. I ja od prvog svog stava prema njima, a osobito od onoga dana kad sam postao komunist, nijesam mogao da budem ni privrženik rata uopšte, ni pacifist po svaku cijenu…” Pogovor zbirci Lično sasvim lično 1971.
Fotografija: Borci 2. dalmatinske brigade iscrpljeni borbom, glađu i marširanjem u 5. neprijateljskoj ofanzivi