Mrzimo vas! – Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.

Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.

Kukavice, vrane,
Psi tušinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes će da vas surva,
Od otrovâ njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ivan Goran Kovačić 1913 – 1943

____________________________________________________________________________________________________________________

Iz članka kapetana Svetozara Prijića, objavljenom u listu “IX udarna divizija” god. II, br. 4, ožujak 1945. o susretu sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem:
Sjećanje na Gorana Kovačića
(…) Bilo je to tačno 19. srpnja 1943. g.
Išli smo s četvoricom drugova, probijajući se po ogromnim i nepreglednim šumama Zelengore, gladni, bosi i iznemogli. Hodajući tako, ili bolje rečeno lutajući, u nepoznatom pravcu, očima stalno uprtim u zemlju, tražimo nećemo li negdje primijetiti nešto, što bi se moglo pojesti, kakvu konjsku kost ili kojeg puža. Naš izgled bio je očajan. (…) U takvoj duševnoj depresiji, idući i spuštajući se niz jednu strmu stranu, oko četiri sata primijetili smo jednu grupicu drugova i drugarica, koji su bili u istome stanju kao i mi. Pošto su oni sjedili i odmarali se, prišli smo im, ali u kavom smo stanju bili i mi i oni, nismo mnogo pažnje polagali jedni na druge. Tada sam kraj sebe primijetio jednog visokog druga, bujne kose, u bijelom suknenom odijelu. Imao je sa sobom malu pušku i jednu torbicu, valjda sa njegovim stvarima, na kojoj je visio jedan par opanaka od goveđe kože, sav okoren i zgrčen, dok je inače bio potpuno bos. Crte lica uopće mu nisam mogao razlikovati.
“U kojoj si jedinici bio?” upitao sam ga, skoro i ne okrećući se, jer mi je pogled lutao negdje daleko u daljinu. On započne sa mnom razgovor, iako nije bio okrenut prema meni.
“Bio sam u štabu X hercegovačke, V crnogorske i I dalmatinske brigade.”
Tada sam se sjetio, da ga iz viđenja poznajem, jer sam dolazio u štab brigade i tamo ga viđao.
(…) Uvečer, kad smo se zaustavili kod jedne riječice, pozvao sam Gorana u moju grupu, da bude s nama, jer on nije imao ni porcije ni noža, te i nije mogao da nabavi što za večeru. Tako smo večerali kuhane trave i koprive, i legli onako iznemogli kraj vatre, da provedemo noć, nadajući se ipak da će nam sutra biti bolje. Sutradan smo nastavili put po velikoj kiši i, poslije čitavog dana hoda, stigli smo do nekih koliba, onako jadni i još više gladni i tu smo se zadržali. (…) Trećega dana oko podne stiže nam još jedna grupa drugova i drugarica, međutima kojima je Goran poznavao dr Simu Miloševića.
Više ga nikada nisam video…
Neću ga ni vidjeti, jer je on sa cijelom grupom, s kojom je bio, nastradao. Ubijeni su… Od koga? Od bandita, koji su ih pronašli u selu Vrbnici i pobili.”…
Preuzeto iz Djela Ivana Gorana Kovačića, Pesme, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948. godine

Ivan Goran Kovačić jugoslovenski pesnik, pripovedač, esejista i partizan, rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu, a zaklan od četnika sredinom jula 1943. u selu Vrbnici.