Moja pjesma – Velimir Kovačević

Na obrazu mome izdahnula tuga.
I rumenu baklju u srce sam zabo.
Sestro,
sestro, – zar nije sramno
ropski kad se živi!

Zato ne ridaj,
zato ne plači
Sjutra
kad padnem
nije važno – 100-ti ili prvi.

U srce sam zabo rumenu buktinju,
u mislima izvezo
proljeće!

Pa zato ni ruke mlade ne žalim dati
ni oči ove smeđe
(za koje djevojke kažu
da su tužne i sanjive)
za planetu novu
i ljude
na njoj što će –
da vole
i žive.

______________________________________________________________________________________
Velimir Kovačević rođen je 1919. g. u selu Lukavac kod Nevesinja, ubijen 1941. godine na Velebitu.
– Na fotografiji, gore: Spomen ploča na zgradi bivšeg Muzeja “4. juli” na kojoj se govori o odluci o otpočinjanju oružanog ustanka naroda Jugoslavije protiv fašističkog okupatora. Sednica Politbiroa CK Komunističke partije Jugoslavije na kojoj je doneta ova odluka održana je 4. jula 1941. godine. Ovaj dan se u SFRJ praznovao kao Dan borca.