Grob u žitu – Branko Ćopić

U vijavici slijepoj guši se blijedi dan,
podmukla veljača, februar u magle zamotan.
Kolone cestom i kamioni, gmiže oklopni voz…
Rđavi, druže, znaci.

Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva,
Došla je legija crna… i Latin s pijetlovim perjem…
gazi oholo Tevton…
dolazi ofanziva…

Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri,
šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima…
kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov:
Na noge, još nas ima!
Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica,
i svaki kamen rov!

I počelo je… na cesti više grada
čitavi dan se biju tri bojne i brigada,
a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu
i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu.

Dva na jednoga… pet na jednoga… aveti nad šumom kruže.
Junački, drugovi, samo! Ni stope, partizani!
Sedam na jednog… osam na jednog…
Pravda je na našoj strani!
A u sam zalazak sunca: – Povlačimo se, druže!

Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena,
humka kraj ceste u hitnji načinjena,
na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena.
Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna,
dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana,
dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana,
dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj,
kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj…

Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva,
u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva.
More ječmena klasja pod suncem juna spava,
planinski vjetar mrsi more pognutih glava,
djevojke Jagode to je rasuta kosa plava.
Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene,
partizanka stražari, budna, kose raspletene.

Komad modroga neba od lana rascvjetana
smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana:
nečije oči modre budne u poljani toj,
nečije oči stražare na cesti slobodnoj –
Jagoda partizanka na straži vječitoj…

Dođite, drugovi moji, i oči pogledajte,
spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte,
stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte,
dajte tuđinu da plavu kosu mrsi,
da modre oči popije,
drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije…

Valima žita šumno nečije riječi plove,
Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove…

komesarka


„Ko će umeti zamisliti, opisati kako je 3. krajiška nedelju dana vodila borbu, tučena artiljerijom i pritiskivana tenkovima — »naslonjena« na puste, hladne padine Cincara i Malovana?“ (Ratni dnevnik Koče Popovića od 17. XII 1943.)
Gornja fotografija: Prva krajiška brigada u pokretu preko planine Romanije, januara 1944.
Donja fotografija: Partizanka Slavonije – komesar jedne čete 1945. Izvor: SABH