Garište – Ivan Goran Kovačić

Oboreno selo, crno, mrtvo.
Ko krik bi ovdje zvučao i smijeh.
Grozni lešu (ubojice? žrtvo?)
Tko zna za tvoju patnju ili grijeh!

Gdje je mala sreća: bljesak stakla,
Tiha škripa vratâ, iz vrtića dah?
Gospodaru, lešu iz tog pakla,
Ti ne znaš radost, užas, bol ni strah.

Gdje je vretena zuj, tih kucaj zipke,
Postelja meka i kućnog šturka glas?
Čiji si, lešu, zar od žene gipke,
Il od starca trup, il od mladića stas?

Postoji li negdje šetalica, tkanje,
Lastavičje gnijezdo, radost ili bol!
Može li čovjek snivat ljepše sanje
Od sna, da ima krevet, klupu i stol.

Zar ima negdje majke, oca, braće,
Zar ima kćerka oca, i majku sin?
Zar ima svijet, gdje tvoje dijete plače.
Gdje raste kruška, korov, trn i krin.

Zar ima mjesto bolesti i mukâ,
Gdje pati, trpi, vrišti čovjek živ.
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I suze teku; gdje netko ti je kriv?

1942.


Fotografija: Pripadnici SS divizije Princ Eugen pored zapaljene kuće Velimira Kučevića u selu Plešine, novembra 1942.