Djeca rata – Janko Đonović

Kada mi ludački jauknemo,
djeca velikog rata,
ne čudite nam se, budući.

Jer naše su zjenice mutne
kao nebo zimnje,
mutne i prepune vriskanja.

Jer naše je srce kao kula
izrešetano prvim šrapnelima
koji su sa krvavim suncem
nagovještavali dane klanja.

I mi smo bili
na starim, žutim odrovima
u mnogim noćima rana umiranja…

Zato, o zato, kad zadrhtimo mi,
djeca velikog rata,
ne čudite se, budući!

Jer mi smo u kolijevkama
očajnički kriještali
za očevima i majkama
koje su pred nama rastrzali
kroz mnoge dane i noći crne.

I sjaktanje bajoneta
ušlo je u naše djetinje oči
tada sa strahom,
i sada kao munja
po najcvjetnijim livadama naših duša.

(…)

Zato, o zato, ne čudite nam se, budući,
što smo mi pokoljenje rano uozbiljeno
i što naši pogledi čudno blude daljinama –
što pokatkad zavrištimo ludački
u podne
ili na međama ponoći,
jer mi smo djeca velikog rata,
ne čudite nam se, ne čudite nam se, budući!

____________________________________________________________________

U Crmnici je 1909.g. rođen pesnik, pripovedač i putopisac Janko Đonović. Nakon završetka studija prava u Beogradu, posvetio se novinarstvu i književnosti. Učestvovao je u predratnom pokretu. Drugi svjetski rat je proveo u koncentracionim logorima u Albaniji, Italiji i Nemačkoj. Posle 2. svetskog rata bio je urednik časopisa »Stvaranje«.
Korišćena slika Andrije Maurovića.